©Belvedere, Beč
Gustav Klimt
Orfej i Euridika (Alegorija poezije),
Sv. Cecilija (Alegorija instrumentalne glazbe),
Marko Antonije i Kleopatra (Alegorija ozbiljne opere)
Ljubav, smrt, ekstaza
Slike su bile različito nazivane, da bi posljednje interpretacije ikonografskog programa otkrile o kojim je zapravo likovima i prizorima riječ. Postignut je stoga dogovor oko njihova imenovanja upravo prema glavnim protagonistima koje prikazuju, iako su 1885., nakon postavljanja na svod kazališta, u novinskim zapisima koji svjedoče o tom događaju navedene kao alegorije koncertne, religiozne i bojne glazbe, što nije posve u suglasju s namjenom građevine za koju su rađene.
Gustav Klimt već je u ovoj fazi modernije razmišljao od svojih kolega, smatrajući da je vrijeme za umjetničku preobrazbu. Kazališni iluzionizam salonskog slikarstva i ponavljanje naslijeđenih umjetničkih metoda iz ranijih stilova, po njegovu su se poimanju našli u koliziji s umjetničkom autentičnošću. Riječke su slike još uvijek vrlo izražene narativnosti, ali s jasnije naglašenim oblikovnim načelima simbolizma koji će svoj vrhunac imati već krajem stoljeća kada nastaju njegova prva secesijska djela.