Novootvorena izložba Klimt i Daleki istok
Nepoznati Klimt i utjecaji Dalekoistočne i afričke umjetnosti, 22.06. – 10.11. 2024.
Riječ je o trećoj izložbi u nizu koje su objedinjene konceptom nepoznatoga Klimta počevši od prve izložbe održane 2021. godine pod nazivom Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza.
Ideja za realizaciju trećega programa nastala je još tijekom prvih priprema uoči 2020. i 2021. godine kada je Rijeka ponijela titulu Europske prijestolnice kulture i nakon poznanstva s pranećakom Gustava Klimta, Peterom Zimpelom, koji je naslijeđenu umjetnikovu ostavštinu u međuvremenu ustupio Muzeju Leopold na dugotrajnu pohranu. Njegovom svesrdnom podrškom kao i profesionalnim pristupom Muzeja Leopold dogovorena je suradnja odnosno posudba trinaest eksponata iz Klimtove osobne kolekcije predmeta s Dalekoga istoka i iz pretežito sjevernih afričkih zemalja.
Riječ je o drvenim figurama s kraja 19. stoljeća iz sjeveroistočne Afrike od kojih su jednoj izvorno pripisivane magijske moći, potom o japanskim predmetima poznatim kao netsuke koji su se nizali na ukrasnom pojasu kimona kao protuteža ostalim uporabnim predmetima i o japanskoj lakiranoj kutijici te o eksponatima kineske provenijencije od kojih valja izdvojiti najstariji izloženi predmet odnosno par stremena iz 17. ili 18. stoljeća dekoriran tehnikom tauširanja srebrnom niti u željeznu osnovu.
Klimtova se zbirka predmeta nakon njegove smrti nalazila u stanu Emilie Flöge, a požarom koji je u njemu kasnije buknuo većina ostavštine je izgubljena. Stoga o Klimtovim predmetima dalekoistočne i afričke provenijencije najbolje svjedoče fotografije ateljea koje potpisuje Moritz Nähr te svjedočanstva Klimtovih poznanika i prijatelja, poput Schielea koji je zapisao da je umjetnik posjedovao veliki broj japanskih grafika te kinesku i japansku odjeću, ili Mizzi Zimmermann s kojom se Klimt dopisivao i iz čijih je pisama razvidno da je umjetnik posjedovao bogatu literaturu o japanskoj umjetnosti.
Klimt je među širokom publikom pretežito ostao prepoznatljiv po slikama na koje je aplicirao zlato, što je također bilo svojstveno i japanskim majstorima koji su radili u tehnici nuihaku, a manje po djelima iz posljednje kolorističke faze. Također, općenito je nedovoljno poznato da je tijekom većega dijela karijere, a poglavito od kasnih 1890-ih inspiraciju pronalazio ponajviše u dalekoistočnim drvorezima te u primijenjenoj umjetnosti afričkih plemena te da među mnoštvom dekorativnih motiva na njegovim slikama poput kaurija, horusova oka, spirala, paralelnih valovitih linija, geometrijskih oblika i drugih vrsta motiva poput kineskih zoomorfnih i vegetabilnih ukrasa treba prepoznati upravo egzotično porijeklo dalekih kultura.
Naposljetku je osim dekorativnih prikazivao i figurativne motive izdvajajući iz svakodnevnoga života dalekoistočnih naroda pojedine scene koje je kao pozadinska zbivanja uklapao u svoja posljednja djela, točnije portrete, dostižući pritom vrhunac u promišljanju slike kao prvenstveno estetične, a ne suštinski realistične kreacije.
