Nepojmljiva lakoća crtanja

Gustav Klimt, slavni umjetnik, svoj je profesionalni put započeo još kao učenik bečke Škole umjetničkog obrta (Kunstgewerbeschule) radeći na narudžbama za kazališta u Liberecu (Reichenbergu), Peleşu, Rijeci, Karlovym Varyma (Karlsbadu) i naposljetku u Beču, što je uglavnom nepoznato široj javnosti. Slabo se zna i da je Klimt, kao izniman crtač, izrađivao na desetke pripremnih crteža prije započinjanja finalne slike u ulju ili temperi. Dobru podlogu stekao je još kao četrnaestogodišnjak kada postaje novopečeni đak umjetničke škole koja je u prvim godinama bila ponajviše usredotočena na razvoj crtačke vještine. Smatra se da ga je 1878. tadašnji ravnatelj škole Rudolf von Eitelberger osobno predložio za prijam u klasu figurativnog slikarstva kod profesora Ferdinanda Laufbergera, što je odredilo njegov daljnji razvojni put.

Klimtovi su crteži mahom posvećeni ženskim likovima kao omiljenom izvoru inspiracije. Kao i u slikarstvu, radikalan stilski preokret oko 1900. očit je i u njegovim radovima u olovci i kredi. Kao zrelom umjetniku, uspjelo mu je revolucionarno promijeniti prikaz nagoga ljudskog tijela, ističući bez imalo zadrške sav jad i patnju tragične ljudske sudbine. Gustav Klimt je po obrazovanju bio slikar alegorija namijenjenih dekoraciji monumentalnih arhitektonskih zdanja i tom je osnovnom načelu podređenosti slikarstva arhitekturi ostao vjeran do kraja života. Tako njegove senzualne studije ženskih modela, i kada ne pripadaju nekom od ciklusa vezanih uz arhitekturu, podliježu nevidljivim prostornim zakonima, ali figure pritom ne djeluju ukočeno upravo zbog “nepojmljive lakoće” (Hans Tietze) kojom umjetnik suvereno vlada linijom stvarajući fotografski realistične prikaze, ali s metafizičkim komponentama kao odrazom stilskoga preokreta koji označava početak novog razdoblja u povijesti umjetnosti.